Waldorfska pedagogija
"Nije dostatno spoznati kako su ljudski odnosi ti koji dovode do nepovoljnih životnih situacija koje unazađuju čovjeka: potrebno je spoznati snage koje stvaraju povoljne odnose."
Rudolf Steiner
Kad je Rudolf Steiner prvi puta govorio o pedagogiji utemeljenoj na duhovnoj znanosti, iznio je ideje o razumijevanju čovjeka, pa tako i djeteta, koje ljudsko biće zahvaćaju u svoj njegovoj punini razvoja. Polazeći od ideje da je čovjek tročlano biće koje se izražava putem volje, osjećaja i intelekta, rekao je kako pedagogija treba i mora biti prostor u kojem će se dozvoliti da se ova tri segmenta ravnopravno i na najzdraviji mogući način razvijaju. Jedino tako možemo razviti ljudsko biće koje je snažno u svojoj volji, toplo i socijalno orijentirano u svojim emocijama, te ima znatiželjan i aktivan intelekt. Slobodno ljudsko biće. Stoga se na školu gleda kao na biće ili prostor kojem je zadatak da stvara klimu najpovoljnijeg rasta i razvoja, što zahtijeva veliki angažman roditelja, učitelja i zajednice koja okružuje školu. Da bi se to postiglo, pedagozi i odgajatelji moraju imati slobodu u odabiru nastavnih sadržaja i metoda, ali i odgovornost u primjenjivanju istih. Roditelji su angažirani u rukovođenju školom, i zajedno s učiteljima donose važnije odluke. Demokratske zajednice, koje waldorfsku pedagogiju prepoznaju kao nešto vrijedno, financiraju rad škole.
Od otvaranja prve škole u Sttutgartu 1919. godine pa do danas, waldorska pedagogija je prerasla u pokret za obnovu školstva. Broj novootvorenih vrtića i škola u svijetu stalno raste jer se ona prepoznaje kao pedagogija orijentirana na budućnost i za dobrobit čovjeka.
O kurikulumu
Waldorfske škole imaju dobro razvijen stručni kurikulum, koji nikad ne gubi iz vida cjelinu. On ne počinje u kabinetima, nego preciznim zapažanjem svakidašnjih fenomena, bez ranog upućivanja u teorije i modele. On dokazuje da postoji duboka veza između čovječanstva i svijeta prirode i pripisuje ljudskom životu smisao i svrhu, prije nego slučajni izbor.
Pokret, govor i mišljenje
Biti ljudsko biće znači vješto uravnotežavati potencijalnu neravnotežu. To se već može vidjeti u učenju prvih dječjih, još nestabilnih, koraka i nastavlja se kroz stjecanje ljudskog najkarakterističnijeg i najfleksibilnijeg alata, govora. Razvoj govora i buđenje misli odvija se paralelno jedno s drugim. Zapažanja o ovim razvojnim stupnjevima ukazuju na činjenicu da pokret utječe na fiziološki razvoj, te tako polaže temelj kogniciji. Ovaj trostruki proces nastavlja se u dječjem razvoju i u kasnijim godinama, te se produbljuje i proširuje. Razumijevanje ovog odnosa i njegove transformacije u dječjem razvoju temelj su Waldorfskog kurikuluma, a koliko je R. Steiner bio u pravu pokazuju danas znanstvena istraživanja kojima je utvrđeno da dijete zapamti 30% od onoga što čuje, 40% od onoga što vidi i 90% od onoga što učini pokretom.
Ritam u učenju
Ljudski život je prepun ritmova. Oni imaju bitnu ulogu u životnim procesima, a isto tako i u kognitivnim procesima. Svaka ritmička razmjena je u isto vrijeme i proces transformacije. Zrak koji izdišemo je sasvim drugačiji od onog koji udišemo. Takve momente transformacije nalazimo i u učenju. Kada pišemo, mi više ne razmišljamo o teškoćama koje smo imali pri učenju pojedinih slova. Sve je to zaboravljeno i postaje sposobnost pisanja. Ovaj ritam pamćenja i zaboravljanja učitelji svjesno koriste da potpomognu i olakšaju dječje učenje. Waldorfsko obrazovanje uvažava ove procese ne samo koristeći ritam u pokretu, već i primjenjujući metode koje uvažavaju ritmičku prirodu samog učenja.